Radioterapija je jedan od najvažnijih modaliteta liječenja u onkologiji, ali njena je upotreba u nekim područjima ograničena jer zračenje oštećuje i normalno tkivo oko tumora. Na primjer, u jetri je često teško postići visoke doze potrebne za tumore pomoću klasične radioterapije, jer je normalno jetreno tkivo također osjetljivo na zračenje, a rizik od oštećenja susjednih organa kao što su srce i kičnena moždina uvijek je moguć . Zbog ovih ograničenja vanjske radioterapije, razvijena je ideja davanja visokih doza zračenja izravno u tumor . U radioembolizaciji se radioaktivni materijal u željenoj dozi prethodno napuni u vrlo male čestice i te se čestice angiografijom ubrizgavaju izravno u tumore putem arterije jetre. Na taj se način tumor se izlaže visokim dozama zračenja, dok se normalno jetreno tkivo i okolni organi čuvaju.
Radioembolizacija je intraarterijska brahiterapija u visokim dozama, zato se naziva i "selektivna unutarnja terapija zračenjem" ili SIRT. Ovaj je tretman izvorno razvijen 1960-ih, testiran na tumorima jetre 1980-ih, a tek nakon dugih kliničkih ispitivanja, postao je jedna od standardnih metoda liječenja tumora jetre 2000-ih. Radioaktivna tvar koja se koristi u radioembolizaciji je izotop nazvan Itrij-90 (Y-90) koji se u pojedinačne doze za svakog pacijenta napuni u posebne čestice od smole ili stakla. Raspon zračenja Y-90 je oko 2,5 mm, što znači da oštećuje samo područje nekoliko milimetara oko sebe, a ne okolno tkivo jetre i druga zdrava tkiva.
Kako se izvodi ?
Za razliku od hemoembolizacije, radioembolizacija je dvostepeni angio postupak. U prvoj fazi se izvodi "test" angiografija. U tu svrhu pristupa se arteriji jetre iz prepona i izvodi se angiografija + tomografija konusnog snopa kako bi se utvrdio broj i mjesto tumora, kao i njihove arterije za hranjenje. Uz to, provjerava se postoji li kakva veza između arterija jetre i gastrointestinalnih arterija. Tada se testni lijek daje arteriji jetre i angio postupak se prekida. Nakon angiografije, pacijent se šalje na odjel nuklearne medicine kako bi provjerio je li ispitivani lijek dosegao ciljane tumore u jetri. Uz to se ispituje brzina kojom lijek prelazi u pluća (brzina šanta) i prolazi li u posude neciljanih organa poput želuca i crijeva. Ako je lijek otišao na željena mjesta, nema prolaza do neciljanih organa, a brzina šanta u pluća je ispod 20%, pacijent se smatra pogodnim za radioembolizaciju. U tom se slučaju izračunava volumen režnja jetre na koji će se lijek primijeniti i od proizvođača se naručuje odgovarajuća doza izotopa.
Druga faza radioembolizacije je samo liječenje i obično se izvodi 7-10 dana nakon testne angiografije. Naručeni Y-90 isporučuje se u posebnim staklenim spremnicima nakon što se napuni u vrlo male čestice (mikrosfera) od smole ili stakla. Zračenje koje emitira opterećeni Y-90 vremenom se smanjuje (vrijeme poluraspada je oko 2,5 dana). Radioembolizacija se mora izvesti točno kad zračenje padne na izračunatu dozu za pacijenta. Inače, pacijent bi primio nedovoljnu ili prekomjernu dozu zračenja. Iz tog je razloga uska suradnja interventnog radiologa i specijaliste nuklearne medicine izuzetno važna za postizanje najboljeg mogućeg rezultata u radioembolizaciji.
Nakon radioembolizacije, pacijent se obično drži u bolnici 1 dan. Budući da je raspon zračenja Y-90 samo nekoliko milimetara, za pacijente nije potrebna posebna izolacija. Međutim, preporučuje se da trudnice i djeca nemaju jako blizak kontakt. Ako se radioembolizacija izvede za jedan režanj jetre i pokaže se uspješnom, može se na vrijeme primijeniti na drugi režanj jetre. U nekim se slučajevima TARE može izvesti na istom režnju. U mnogih se bolesnika radioembolizacija i hemoembolizacija mogu provesti određenim redoslijedom i mogu imati komplementarni učinak.
Koji su karcinomi pogodni za TARE?
Poput hemoembolizacije (TACE), radioembolizacija se također provodi samo za tumore jetre. Iako su se i hemembolizacija i radioembolizacija rijetko koristile i pokazale se uspješnima u drugim organima, nema dovoljno znanstvenih dokaza koji podupiru takvu upotrebu. Radioembolizacija se uglavnom primjenjuje kod primarnih tumora jetre (HCC, holangiokarcinom) i nekih metastaza (kolorektalni karcinom, NET, dojka, pluća, itd.), Poput hemoembolizacije. Iako se radioembolizacija široko koristi u HCC-u, ona se još ne spominje u svojim klasičnim smjernicama za liječenje, za razliku od TACE. Međutim, najvažnija prednost TARE-a je ta što se, za razliku od TACE-a, može sigurno koristiti u bolesnika s HCC-om s začepljenjem glavne portalne vene. TARE se također koristio u nekih bolesnika s HCC-om u umjerenom i naprednom stadiju s hemoterapijom i dobiveni su uspješni rezultati.
Holangiokarcinom, kao što je HCC, još je jedan primarni tumor jetre kod kojeg je TARE vrlo koristan. Ti tumori općenito nisu prikladni za hirurško liječenje ili perkutanu ablaciju kada se dijagnosticiraju, pa su tretmani poput radioembolizacije i kemoembolizacije od velike vrijednosti.
Radioembolizacija se također uspješno koristi u mnogim vrstama metastaza, posebno u metastazama karcinoma debelog crijeva. U kolorektalnim metastazama njegova se djelotvornost može povećati primjenom hemoterapijskih lijekova koji povećavaju osjetljivost na radioterapiju. Slično tome, radioembolizacija može povećati osjetljivost na hemoterapiju i može učiniti tumore pogodnim za hemoterapiju, koji su prethodno bili otporni na hemoterapiju.
Nuspojave (komplikacije):
Radioembolizacija je općenito dobro podnošljiv način liječenja. Međutim, nakon postupka mogu se pojaviti bolovi u trbuhu, mučnina i umor. Najvažnija komplikacija radioembolizacije je prolazak radioaktivnih čestica u gastrointestinalne arterije i izazivanje čira. Taj se događaj događa u manje od 5% postupaka radioembolizacije.
Hemoembolizacija ili radioembolizacija?
Oba tretmana imaju superiornost i slabosti jedni protiv drugih. Nekoliko dana nakon Hemoembolizacije vide se bolovi, mučnina, povišena temperatura (sindrom postembolizacije), ali ovaj je proces puno lakši u radioembolizaciji. Hemoembolizacija se ne može provesti kod začepljenja portalne vene, ali se kod tih pacijenata može provesti i radioembolizacija. Međutim, radioembolizacija je obično jednokratni tretman, dok se hemoembolizacija može izvoditi više puta. Uz to, hemoembolizacija je isplativija i može se kombinirati s mnogim lijekovima za hemoterapiju.
Neki pacijenti mogu biti prikladniji za hemoembolizaciju, a drugi za radioembolizaciju. Međutim, treba imati na umu da oba tretmana djeluju na različite mehanizme, pa bi možda bilo prikladnije koristiti ih zajedno kod nekih pacijenata u različito vrijeme.
16 April 2021
16 April 2021
